Neki dan me zove frendica i i odmah bubne u glavu: „Ej, dobra ti je ona kolumna…., nisam ni znala da si počela i u Velikoj Gorici pisati!“ Prešutjela sam i samo preskočila temu. Pišem već godinama, i mislim sama u sebi, „zar je sve toliko prozirno“, a opet, nakon više od dvadeset godina kuckanja po tipkama sve skupa mi nije „dalo mira“. Nema veze, nisam priznala, a na kraju, nek’ dokaže!
Jeste li primijetili jaglace? Ja jesam! Puna ih je Velika Gorica, a kad se njihovi prekrasni, nježni cvjetovi stope sa proljetnim tek propupalim zelenilom, za mene posebnih boja i okupanih svodom nebeskog plavetnila, neka posebna energija sjedinjuje prirodu u meni. Dok sam bila djevojčurak koji je tražio svoju osobnost unutar okoline koja me stapala, mnogi bi mi govorili kako se unutar mog uma tuku dječak i djevojčica. Nikad to nisam razumjela do kraja, osim, što sam oduvijek voljela mijenjati lutke za makete malih automobila. Danas, dok sam preko svojih leđa pretovarila hrpu „dočeka i rođendana“ bolje razumijem svoju mladenačku potrebu da razmišljam s obje polovice.
Kad sam smišljala temu za novu kolumnu, nisam mogla zaobići okolinu i dane pred nama, pa mi je sve nekako logično ispalo, na dlanu. Ponekad se osjećam kao jedno od one djece iz Narnijskih kronika, a u visokoj, živopisnoj sobi mojih roditelja, sjećanja dolaze i prolaze na traci. I ne treba mi ormar da prođem kroz njega, dovoljno je ponekad da samo zatvorim oči i pregledam slike koje se same izmjenjuju.
Moja mama i danas živi svoj život potpuno jednako i ne mijenja navike. Ja ne! Ona poznaje pravila i ma koliko se ja trudila da nametnem svoja, kod moje mame ta pravila ne nestaju. Ja ih stalno mijenjam! I iako znam da to krši sva moja načela unutar kojih su me roditelji odgojili, opet to učinim pod izlikom kako to danas radim posljednji puta. U domu moje mame ovih dana sve miriše na Uskrs, a ja sam gotovo i zaboravila da je blagdan koji me toliko veže uz moju obitelj ove godine tako rano. Nekad je život bio podređen obitelji, a običaji su bili dio života. Danas, sve što smo znali i živjeli nekad, nije isto. Život je podređen pojedincu, grade se karijere, samostalnost se stiče već u vrtiću, a ritam je okrenuo vrijeme u „ringišpil“ koji beskrajno vrti sve brže i brže….
Nije Velika Gorica ništa drugačija od ostalih gradova i regija po tome da danas simboliku blagdana postavlja iznad razina koje to doista jesu. Prošetala sam na Cvjetnu nedjelju gradom, i, doista, gotovo da i ne vidjeh kutka koji me nije podsjetio na predstojeći blagdan Uskrsa. Parkovi, šetnice, trgovine, izlozi… sve pršti simbolikom, a bojim se, da će gotovo sve i ostati, na simbolici. Prostrujat ćemo kroz urede, obaveze, mobitele, WiFi i tek simbolično prijateljima, obiteljima i nekim drugim dragim osobama zaželjeti sretan Uskrs mailom ili SMS porukom. Istrgnuli smo i ovaj blagdan iz obiteljskog okruženja i tek će poneki uspjeti okupiti obitelj za stolom barem na sat dva.
Nisam zaboravila djetinjstvo i simboliku bojanja jaja. Tih godina živjeli smo u drugom uređenju, o blagdanima se nije pričalo u školama ili fakultetima, tih dana se izlozi nisu mijenjali, a parkovi su ostajali isti. Voljenim osobama smo želje slali poštom, napisane rukom na prigodnim razglednicama. I danas se sjetim koliko me to šarenilo boja i lijepih želja, rukopisa koji su otkrivali sve životne tajne osoba s druge strane, spajalo s ljudima koje i danas volim i poznajem samo zbog veza iz djetinjstva. I zbog obitelji!
I nije ni moglo biti drugačije. Tih nekoliko dana smo bili zajedno, i baš sve bi bilo kao u najljepšoj bajci. Možda je i to razlog što te uspomene nikad ne blijede. Već sutra ću na stolu imati novine, laptop i mobitel, a slijedeća uskrsna nedjelja će biti tek dan u tjednu koji će na tren usporiti životnu utrku koju vozim. Obitelj će biti tu, ostat će i simbolika, ali osjećaj i toplina neće biti to čega se sjećam…. Pregazit će me iznova zvukovi poruka i mailova, smješkat ću se nekim virtualnim prijateljicama sa društvenih mreža, a moja mama će i dalje u meni tražiti dio nečeg što je davno samnom izgubila.
S danima kad nestajem sama u svojim mislima često pokušavam razabrati vrijeme. Možda će ovaj Uskrs ipak nešto promijeniti? Nisam sigurna. Samo se nadam i vjerujem.
