Čuveni velikogorički kafić “Kod Rojca” ušao je u novu eru više od tri i pol desetljeća nakon što je na dobro poznatoj lokaciji u središtu grada počela jedna zanimljiva i slojevita ugostiteljska priča…
Trebala je to biti priča o jednom od kultnih velikogoričkih kafića. Caffe bar “Kod Rojca”, smješten na križanju Zagrebačke i Ulice HBZ-a, svakako spada u tu kategoriju, u kojoj svoje mjesto nalaze samo posebna mjesta, ona koja spajaju i na svoj način odgajaju više generacija naših sugrađana. Upravo to “Kod Rojca” se događa još od 1990. godine, a sad je došla nova era toga kultnoga kafića, jer preuzeli su ga novi ljudi, s novim idejama…
Okupili su se tako i njih dvoje, nogometašica Dinama i bivša kapetanica ŽNK Gorice Perica Cicijelj i Pevecov najstariji sin Marko Kovačić, jer oni su ti novi ljudi, ali priče o Rojcu nema bez – Rojca.
A kad stari Rojc preuzme riječ, najuputnije je šutjeti i slušati. I pratiti kako se priča o jednom kafiću polako pretvara u priču o jednom gradu koji se mijenja, o jednoj obitelji koja je ovdje u posljednjih nešto više od stoljeća ostavila svoj dubok trag, o čovjeku koji je isto to uspio napraviti kroz svojih nepunih osam desetljeća.
– Rodio sam se u Zagrebu, ali samo sam se rodio, ništa drugo. Cijeli život sam ovdje, u Velikoj Gorici, a tu bih se vjerojatno i rodio da mi mama nije bila malo starija rodilja, pa me odlučila roditi u Klaićevoj bolnici – počinje svoju slojevitu priču Miljenko Rojc, za prijatelje Braco.
U Velikoj Gorici, na dobro poznatome mjestu, Rojci su još od početka prošloga stoljeća, kad su zagrebački Remetinec zamijenili turopoljskom metropolom. U to je doba ovdje stanovalo malo više od tri tisuće stanovnika.
– Moj pradjed živio je u Blatu, tamo gdje je danas Arena, da bi 1908. doselio u Veliku Goricu. A njegov sin, moj djed Alojz, živio je u Americi. Naime, u Bečkom Novom Mestu radio je kao pekar, tamo je upoznao moju baku, koja je bila bedinerica, i odlučili su otići preko “bare”. Moj otac i njegove dvije sestre tako su se rodili u Chicagu, sve dok te 1908. svi zajedno nisu došli ovdje. Od tad su Rojci u Gorici – priča gospon Rojc.
U tim prvim godinama Rojci su se smjestili preko ceste, na lokaciji gdje je danas Roto Promet. Tamo je bila stara obiteljska kuća, u kojoj je bila pekara, ali i gostiona, koju je vodio Miljenkov djed.
– Da, počeli su s pekarom i ugostiteljstvom, a ubrzo su kupili parcele na još dva dijela raskršća, tako da smo imali tri ćoška. A četvrti nisu mogli kupiti jer je vlasnik bila obitelj Plivelić, odnosno tatin dobar prijatelj, koji mu iz inata nije želio prodati. Današnja cesta tad je bila makadamski put, ali postojala je i tad i Kolodvorska i Zagrebačka ulica – upoznaje nas Rojc još malo s poviješću grada.
Vrlo brzo Rojci su postali ugledna, imućna gorička obitelj, imanja su se širila, a ni ideja za biznis nije nedostajalo.
– Moj djed je u jednom momentu imao 56 bicikala sa 56 košara, koje su se nosile na leđima i u njima se razvozio kruh. Onaj tko bi dobio bicikl i košaru, taj je prodavao kruh. I imao je proviziju. Kruh se prodavao sve do Martinjske Vesi, skoro do Siska, i to sve na biciklu! Tako se prodavalo i mlijeko. Ljudi iz cijele Posavine na posebnim biciklima sa čeličnim košarama vozili bi mlijeko u Zagreb. Svake noći oko tri sata ti bi ljudi prošli ispred naše kuće, pjevajući na sav glas, a mi smo se zbog toga dizali iz kreveta, želeći ih čuti. A poslijepodne, kad bi prodali mlijeko, vraćali bi se kući, pa usput stali kod nas i u pekari uzeli toliko kruha da bi napunili sve kante u kojima je bilo mlijeko. I opet bi nešto zaradili… Mlijeko u jednom smjeru, kruh u drugom – prisjeća se djetinjstva.
Vrijeme između dva svjetska rata bilo je zlatno doba za obitelj Rojc.
– Imali smo pekaru koja je pekla 300 kila kruha u jednoj rundi. Evo, i danas pamtim… Imali smo i farmu, na mjestu gdje je sad trafostanica u Ulici HBZ-a. Mi smo to zvali salaš, jer imali smo i dva đerma, dva bunara. Svinje su se odgajale u šumi, gdje smo imali stance, u kojima su zimovale, a živjele su na žiru i drugom šumskom blagu. Kad bi došle do 70 kilograma, prešle bi tu na farmu, na punu ishranu… Otac je od 1931. godine izvozio u Beč četiri tisuće komada godišnje! Tad je mast bila posebno na cijeni.
Drugim riječima, u smislu imetka Rojci su bili ozbiljna dinastija.
– O da, vrlo ozbiljna… Moj je otac dočekao Drugi svjetski rat s milijun i stotinu tisuća dinara u Prvoj hrvatskoj banci. I to mu je propalo dolaskom rata. Da bude malo jasnije, u to je doba dobra krava s teletom koštala oko četiri tisuće dinara…
Uz ćošak na kojem je danas CB “Kod Rojca” i onaj gdje je bila obiteljska kuća, obitelj je držala i onaj gdje je danas zlatarnica “Prahir”. Obiteljske su to veze…
– Pa da, baka od Prahira je sestra mog tate – uranjamo još malo u obiteljske priče.
Miljenko Rojc rođen je krajem lipnja 1947. godine, u ono poslijeratno vrijeme, kad su se stvari bitno promijenile.
– Vrlo brzo ostao sam bez majke, koja je 1950. umrla od raka. Meni su bile samo tri godine… Mama je bila šef računovodstva u tek nastaloj firmi Posavina. Bila je to ugostiteljska firma, a nastala je tako da su svima uzeli gostione i tako napravili firmu. Naravno, i nama su uzeli našu gostionu. Sve nam je bilo nacionalizirano, lokale smo mi dobili tek uspostavom Hrvatske… Da stvar bude još gora, moj otac Josip sve do 1965. godine radio je kao pipničar u vlastitoj gostioni! – prepričava sin Miljenko, pa otkriva još jedan detalj:
– Tata je bio u međuvremenu i u zatvoru, osuđen i bačen u tamnicu pod optužbom da je pomagao neprijatelju kao predsjednik DVD-a Velika Gorica…
Budući da se nekadašnje obiteljsko bogatstvo rasplinulo, Miljenko Rojc gradio je svoj put. Upisao je studij agronomije i neko vrijeme radio kao agronom, ali već tu je shvatio da ima crtu za stvaranje.
– Vodio sam zadrugu VE-GO, bio direktor, ali bavio sam se i poljoprivredom, a zatim i ugostiteljstvom.
– Na mjestu gdje sad sjedimo kafić je od 1990. godine, a prije toga bio je to prostor potpuno drukčijih namjena. U prvo vrijeme, tamo početkom sedamdesetih, tu su bili peradarnici, tu se tovilo dvije tisuće pilića, i to samo u ovom prvom dijelu današnjega kafića. Imao sam 400 komada peradi u štali, tu gdje je sad zgrada preko puta suda. Ta perad bila je rasplodna, imao sam inkubatore i tjedno proizvodio četiri tisuće jednodnevnih pilića. I prodavao zagrebačkim mesnicama. I tako sve dok mi nisu zabranili držati kokoši…
A kad se to dogodilo, nije više imalo smisla posjedovati štalu.
– Štala je propadala, pa sam je prodao Vino Šibenki za skladište. I sve do nedavno je to bilo njihovo, dok nisu propali. A ja sam u ugovor stavio da imam pravo prvokupa ako budu prodavali. Tako je i bilo, kupio sam opet tu parcelu i na njoj s Matkovićem izgradio zgradu.
Na lokaciji nekadašnjeg peradarnika i današnjeg kafića niknula je kemijska čistionica, koju je vodila supruga Katica. Kad mu je početkom devedesetih vraćena imovina, čistionica je prebačena na drugi ćošak kuće, onaj koji gleda na Zagrebačku, i posao je eksplodirao.
– Preko noći smo s jednog zaposlenog prešli na njih četiri, a u jednom trenutku imali smo 17 zaposlenih! – kaže Rojc.
A prazni lokal postao je kafić, koji se vrlo brzo pretvorio u restoran.
– Prvih otprilike godinu dana bio je ovdje samo kafić, sve dok jednom nisam prijateljima napravio fileke. U jednom trenutku netko je rekao: “Pa daj to delaj svaki dan!” I tako je počelo… Napravio sam malu kuhinjicu, tu je bio i šporet, i roštilj. Osobno sam radio fileke, onako kako me naučila moja teta. Pola Zagreba dolazilo je na fileke kod Rojca! I danas ljudi znaju navratiti u potrazi za filekima, ha, ha…
Nadograđivao je prostor, proširio lokal, a neprestano se tih devedesetih godina širila i klijentela.
– Svaki dan kuhali su se fileki, a uz to smo u ponudi imali još nešto za gablec, kao i devet jela “a la carte”, svi na bazi bifteka i lungića. Ozbiljan restoran… ‘Ko je kaj vredil, tu je dolazil jesti! Postojale su i štrukle i palačinke “a la Rojc”…
Sve je stalo 1999. godine, budući da je Rojc iz kuhinje preselio u Grad.
– Gradonačelnik je postao Milan Krilić i isforsirao me da budem pročelnik za gospodarstvo i poljoprivredu. I odjedanput sam imao dva posla, a to ne ide. Znao sam ustati u šest ujutro, a znao sam i leći u pola pet…
Čuveni i nadaleko poznati restoran, mjesto najboljih fileka, otišlo je u najam.
– Iznajmio sam jednima, pa drugima, ali je posao stalno padao, sve dok restoran nije opet postao samo kafić, prije sad već više od 20 godina – prisjeća se Rojc.
Perica i Marko treći su po redu u najmu kafića, prethodni “gazda” držao je lokal posljednjih 14 godina. Iako, naravno da se gazda zna. Uvijek je tu, spreman dati mišljenje na temelju bogatog iskustva…
– Nažalost, prethodni najmoprimci uništili su posao, i to na vrlo jednostavan način: nemarom i izborom konobara. A od ovih novih sam puno očekivao, ali čini mi se da su malo spori u djelovanju – ukorio je Rojc prisutnu Pericu, koja zna za običaj kuhanja oslića “a la bakalar” na Badnjak.
– To je tradicija koju sam čuvao, kuća časti na Badnjak. Slušaju se božićne pjesme, jede se i pije do 16 sati, a onda razlaz. Prvi put ga nisam radio prošle godine…
E, tu se, za kraj, ubacila Perica:
– Obećajem, ove godine ćemo ga raditi!
