Ana-Marija Hrust iz Marije Gorice, jedna je od 21 kandidatkinje koja će se 3. listopada u Iloku natjecati za titulu Najuzornije hrvatske seoske žene.
Iza nje je više od 20 godina rada sa stokom, a danas sa suprugom vodi farmu s 85 grla te se bave proizvodnjom mlijeka, sireva i jogurta. Njezina priča s poljoprivredom nije počela preko noći. I sama je odrasla u obitelji koja se bavila stočarstvom i mljekarstvom, a nakon što se udala, odlučila je sa suprugom izgraditi vlastiti OPG.
– Školovala se za medicinsku sestru, ali na kraju sam se udala za muža čija se obitelj bavila stočarstvom pa smo se počeli baviti mljekomatima. Imamo tri mljekomata, Gajnice, Prečko, Jarun. Prodajemo svoje proizvode, prvo smo prodavali mlijeko, kasnije smo i sireve dodali, a s vremenom su došli jogurti i voćni jogurti. Imamo tu neku manju ponudu škripavca, planiramo i polutvrdi sir.
Prije farme, supružnici su imali tri mljekomata, prvi u Gajnicama, a zatim druga dva u Prečkom i na Jarunu. Međutim, odlučili su podići stvari na višu razinu.
– Prije nekih pet godina smo muž i ja odlučili sami od nule krenuti s farmom. Dok smo papirologiju pribavili, tako da smo prošle godine uselili prve krave, pa kasnije i junice. Dio stoke smo kupili i trenutačno smo u fazi povećanja. U to ne bi ni išli bez podršku Dukata jer u Hrvatskoj je nestašica mlijeka, premalo proizvodimo svoje mlijeko. Posto su oni rekli da mlijeka treba, mi smo krenuli s povećanjem. Dobili smo od njih potporu i od Zagrebačke županije što nam je jako puno značilo. Dobili smo i od županije potporu za šator gdje možemo skladištiti bale. Trenutačno smo u fazi da farmu i dalje unaprjeđujemo kao i oko farme. Borimo se, svaki dan radimo da to bude kako smo si zamislili – prisjeća se Ana-Marija.
Danas broje 25 grla
Ukupno imaju 85 grla s junicama i teladi, a 50 krava nalazi se u mužnji. No, kako se prisjeća, početak nije bio lagan, a odmah na startu ih je iznenadila vijest iz Mađarske.
– Kad smo kupili junice taman je počela jedna bolest u Mađarskoj i bilo nas je jako strah jer smo digli 2 kredita, počeli od nule i onda dođe takva bolest. Uz to, kad su se junice krenule teliti, to je bilo dosta izazovno kad se krene teliti 20 komada u isto vrijeme. Imali smo po četiri do pet teljenja dnevno. Od jutra do noći, dežurali smo, nekad su se telile u jedan ujutro pa je treba pomusti tad i dati teliću prvo mlijeko. Dosta je zahtjevan posao – rekla je.
Danas i dalje šire farmu, a Ana-Marija posebno ističe kreativna rješenja svog muža kojeg naziva pravim inovatorom.
– Muž je pravi inovator, klasa za sebe, sve što smo napravili, ne bi napravili bez njegovog znanja. Recimo on je kotlove koji su bili obični gastro kotlovi, on je sve osposobio i prenamijenio u sirarske kotlove. Od kotla koji je tada još u kunama koštao 1.000 kuna, on je napravio kotao u vrijednosti 50 do 100 tisuća kuna. On to sve godinama proučava i sve to što se sad vidi, to je rezultat mnogo godina. Čovjek počne s jednim i onda stalno pokušava da dođe do što boljeg.
Kad smo je pitali, što najviše voli na farmi, odmah je rekla druženje s njezinim kravicama.
– Najviše volim kad se družim s kravicama, dok im se sve očisti, da im se hrane pa one onako veselo jedu, vidi im se ona sreća u očima. Prvo smo krave imali na vezu i uvijek smo gledali kako da krava bude sretnija, da njoj udovoljimo. Onda smo ih pustili da hodaju slobodno i kasnije smo robota za mužnju kupili jer krava sama ide u robota i muze se koliko ona hoće. Ona kad osjeti pritisak u vimenu ona sama ide na mužnju. Dosta nas ljudi pita da kako one znaju kad treba ići na mužnju, ali eto jednostavno znaju, dosta su pametne i brzo polove da moraju ići u robota.
Među svim kravicama posebno ističe Medinu, za koju priznaje da joj je omiljena i posebno mazasta.
U posao je uključena cijela obitelj
Na farmi nema klasičnog radnog vremena, a dan počinje rano s obavezama kojim nema kraja.
– Muž se prvi budi pa natoči mlijeko u rezervoare i puni mljekomate s mlijekom i proizvodima. Ja stavljam mlijeko grijat za telad da ih mogu nahranit. Moraju jesti svakih 12 sati u isto vrijeme. Idem u izvidnicu krava, dajem hranu, provjeravam je li sve u uredu. Stariji sin mi dosta pomaže i on je odlučio ostati u OPG-u i nastaviti sve to. Zatim, idem u siranu. Tad bude oko 9 sati, muž se vrati s dostave, imamo doručak i dogovorimo daljnje poslove za taj dan. Oni tijekom dana idu hraniti krave. Ja sam većinu dana u sirani – opisuje Ana-Marija.
S obzirom na to da je osposobljena za osjemenjivanje i označavanje goveda stoga brine za reprodukciju stada, a posebno ističe udrugu Zagrebački simentalac koja joj pomaže u izboru bikova.
U cijeloj priči važnu ulogu imaju i djeca, pogotovo najstariji sin koji je odlučio nastaviti posao.
– Imam tri sina, najstariji ima 18 godina, srednji je u drugom razredu srednje škole, a najmlađi ima pet godina. Najstariji je doma zaposlen i najviše pomaže. Jako je zainteresiran za poljoprivredu, uči od nas, posebno od muža – rekla je s ponosom Ana-Marija.
Najizazovniji dio su, kako kaže, obiteljska druženja.
– Nemamo radno vrijeme, krava se teli kad je njoj vrijeme, a ne kad nama paše. To je najbolje vidljivo kad netko od rodbine ima svadbu i mi uvijek kasnimo. Mi uvijek objašnjavamo da se krava telila, i to bude kao “da, da” jer ljudi ne znaju koja je to muka i u koliko to sve traje. Nekad se zna dogoditi kod junica da izbace maternicu pa treba zvati veterinara, biti pored nje i paziti na nju. Mi smo u mnogim situacijama prisiljeni da ne otiđemo svi jer netko mora doma ostati. Ovo natjecanje isto, moja obitelj neće moć sa mnom otići, možda sin, ali svakako ne smijemo ostaviti krave same. Nemamo zaposlene ljude, sve sami radimo.
U obitelji su svi vatrogasci
Osim poljoprivrede, aktivna je i u DVD-u Bijela Gorica, a vatrogastvo je kako kaže, dio života cijele obitelji pa na intervencije češće odlaze suprug i najstariji sin. Također, u njihovom mjestu vatrogastvo ima posebno mjesta.
– U našem selu je vatrogastvo sve, ljudi su stvarno dobrovoljno u tome. Naša ekipa je čak 2012. bila i na Vatrogasnoj olimpijadi u Francuskoj. Malo selo s malo stanovnika, ali smo jako srčani – rekla je.
Na pitanje na što je najponosnija nakon svega što su ona i suprug izgradili, nema dvojbe.
– Najponosnija sam na svoju obitelj jer smo sve napravili skupa, muž i ja smo sve napravili skupa, međusobno smo si podrška. To sve vide i naša djeca i učimo ih pravim vrijednostima i nadam se da će i oni jednog dana biti kvalitetni ljudi da će davati sve od sebe. Čovjek ne uspije odmah, ali uvijek treba dati sve od sebe jer se tek na kraju vidi rezultat.
S ponosom u Ilok
Na izbor za Najuzorniju hrvatsku seosku ženu Ana-Mariju je prijavila Općina Marija Gorica koja obitelj prati od samog početka.
– Oni su prepoznali naš potencijal pa su me prijavili, a Zagrebačka županija mi je dala podršku da i nju zastupam. Drago mi je zbog toga i drago mi je što sam dobila prilika zastupati županiju – zaključuje Ana-Marija.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
