Odlazak kralja turopoljskih šesnaesteraca: “Priznajem, plakao sam danima…”

Kad je o njemu riječ, dvije stvari već desetljećima su prilično izvjesne. Prvo, zabit će gol, dva ili tri. Drugo, igrat će sa strašću, najjače što može, a pritom će emocije nositi na dlanu. I neće ih skrivati…

A sve da je to i htio, Igor Hajduk tog petka, tog posljednjeg petka, emocije nije mogao sakriti. I ne samo toga dana, jer spoznaja da je nogometna priča “kralja turopoljskih šesnaesteraca” došla svome kraju izazivala je emocije i danima ranije, čak i noćima.

– O da, bilo je suza… – priznaje spremno Igor Hajduk s odmakom od 20-ak dana.

I sad, dok sjedimo na terasi poznatoga goričkoga kafića, u trenucima kad kreće oproštajna priča o oproštaju, oči će se zacakliti, jer emocije se i dalje nisu slegle.

– Nije više išlo dalje na ovaj način. U ožujku sam napunio 39 godina, a to se sve više počelo osjećati. Događalo bi se da odigramo utakmicu u nedjelju poslijepodne, a u ponedjeljak ujutro jedva ustanem iz kreveta… Pa mi još dva-tri dana trebaju da dođem sebi, da se oporavim, a to više nisam želio. I već na zimu sam shvatio da je došao trenutak za kraj – priznaje Zigi, kako ga cijeli kraj zna.

‘Igraj ti i dalje ako ti je toliko teško…’

Međutim, oproštaj se ipak događao u epizodama.

– U klubu su me zimus zamolili da još malo odgodim svoju odluku, da ostanem do kraja sezone uz momčad. Dogovor je bio da će dovesti novog napadača, da ću ja biti rezervna opcija, da ću ulaziti s klupe, pomagati koliko bude potrebno. A onda se, naravno, dovođenje novog napadača izjalovilo i ja sam ostao prvi napadač, sa 90 minuta u nogama praktički u svakoj utakmici. Igrao sam i ozlijeđen, i načet, želio sam pomoći Mraclinu da se popne na tablici, ali bilo mi je jasno da je to bilo to – priča Hajduk.

I tako je, dan po dan, došao trenutak kad sve staje. Nakon više od tri desetljeća života uz nogomet, igračke karijere prožete s “milijun” golova na svim razinama, nije bilo lako prihvatiti da je došao kraj.

– Baš nije… Moram priznati da sam plakao danima prije te posljednje utakmice. Svako malo bi me ulovile emocije kojima se nisam mogao othrvati, a to mi se znalo događati i noću. Nije ni mojoj ženi bilo lako gledati me takvog, kako se budim usred noći i plačem na rubu kreveta. Čak mi je i predlagala da nastavim igrati, jer vidjela je koliko mi je teško, ali to ni na trenutak nije bilo opcija – potpuno je otvoren Zigi.

Nema tajni ni skrivanja ni kad priča o tom posljednjem danu. Mraclinski kroničar Vito Štuban potpisao je tekst pod naslovom “Petak kad je otiš’o Zigi”, a u tih nekoliko redaka možda je i najbolje opisana emocija koja se uvukla u ovu priču.

“Teško je u nekoliko rečenica opisati sve ono što je Zigi značio Mraclinu, suigračima, navijačima i nogometu ovoga kraja. Nisu to samo golovi, pobjede i utakmice. To su godine odricanja, prijateljstva, zajedništva i ljubavi prema klubu i nogometu koju ne možeš izmjeriti statistikom…”

Samim time, suze su u danima prije tog petka tek počele teći.

– Plakao sam kad sam doma pripremao stvari za tu posljednju utakmicu. Plakao sam kad sam zadnji put kao igrač došao na igralište. Plakao sam kad sam skupljao svoje stvari iz svlačionice. Plakao sam kad sam oblačio dres, jer zadnji je put… Plakao sam i kad sam se zagrijavao, jer zadnji je put, plakao sam i kad smo izlazili na teren, plakao sam i kod pozdrava s protivnicima. Tijekom utakmice sam se uspio fokusirati, ali kad je sve bilo gotovo, tu je tek krenulo. Puno hvala ljudima iz kluba, mojim prijateljima, što su mi pripremili tako lijep oproštaj – s knedlom u grlu prepričava Igor.

Dom su Kuče, igralište pokraj kuće

Naravno, u cijelom tom procesu prožetom suzama i unutarnjim borbama sjećanje se vraćalo na početke.

– Počeo sam igrati u svom NK Turopoljcu iz Kuča, na igralištu valjda pedeset metara od moje kuće. Znači, zadnje 33 godine igram nogomet! – izračunao je Zigi pa nastavio:

– U Turopoljcu sam bio sve do seniora, iako sam igrao jednu godinu i za Radnik, ali… Ne znam ni smijem li to pričati, ali sad valjda i mogu. Znači, u Radniku su me švercali, igrao bih za Turopoljac jedan dan vikenda, a za Radnik drugi. Pamtim i danas da sam se zvao Dejan Debijađi, znam i dalje i datum rođenja kojeg sam morao naučiti ako me netko pita, ha, ha… Na kraju nisam ostao u Radniku, a iskreno ni danas ne znam zašto. Vratio sam se u svoje selo i nastavio igrati.

I zabijati, naravno. Golgeterski instinkt bio je lako uočljiv već od prvih dana, a kad su to popratile i fizikalije, stvorena je prava niželigaška gol mašina.

– Kad sam imao 19 godina, predsjednik Poleta Nenad Črnko pozvao me u Buševec i to vrijeme pamtim samo po dobrom. Imali smo strašnu momčad, s Berkovićem, Ferenčekom, Bibićem, Zalokerom, Ćopićem, Sučićem, Rožićem… Baš sjajna generacija, s kojom sam u Poletu dočekao i formiranje Gorice. Kad je klub 2009. krenuo, nas osmorica iz Poleta prešli smo na Gradski stadion i tu sam se zadržao dvije sezone. U prvoj sam bio najbolji strijelac treće lige, koju smo uvjerljivo osvojili, a druge sezone osvojili smo i drugu ligu, u kojoj sam zabio desetak golova, da bi nakon toga otišao dalje – pamti svaki detalj Hajduk.

Trebalo je imati i malo sreće…

Zbog neslaganja s tadašnjim trenerom Damirom Petravićem napustio je Goricu i otišao pokušati u litavski Žalgiris, no brzo se vratio.

– Tad me nazvao agent Marjan Šišić, koji danas u svojoj agenciji ima i Joška Gvardiola, a ja sam mu bio prvi igrač uopće! Pronašao mi je angažman u Gleinstättenu, klubu iz treće austrijske lige, i preselio sam se tamo. Ostao sam u tom klubu četiri godine, a ostao bih i dulje da sam uspio pronaći posao. Tad su se otvarale i neke druge opcije, no uvijek mi je nedostajalo malo sreće. I kad sam trebao ići u Hartberg u drugu ligi, i kad sam prošao probu u Strasbourgu… Svaki put bi te prilike propadale i to su jedine stvari za kojima želim kad pogledam unatrag.

Budući da je Nenad Črnko, sad predsjednik HNK Gorice, zamolio da se u slučaju povratka u Hrvatsku prvo javi njemu, Zigi je po povratku iz Austrije tako i učinio.

– Dogovorili smo sve u pet minuta i došao sam opet u Goricu. Igrali smo drugu ligu, ostao sam godinu dana, nešto i zabijao, ali tad sam već navršio 30 godina i nisam mogao živjeti od igranja nogometa u drugoj ligi. I vratio sam se u Turopoljac, pronašao posao i nastavio igrati. Te sezone zabio sam 47 ili 48 golova, imao i 20-ak asistencija u JŽNL-u… Sljedeće četiri godine igrao sam za Gradiće, a ovih zadnjih pet u Mraclinu – nabrojio je Zigi.

Sa svake od nabrojenih destinacija nosio je samo lijepe uspomene, a pogotovo ih nosi s ove posljednje.

– Siguran sam da je Mraclin najbolje posložen niželigaški klub u Turopolju! Kad gledam iz ove perspektive, jedino mi je žao nisam došao u Mraclin i koju godinu ranije, ali želio sam pričekati da klub dođe do četvrte lige, da razina nogometa bude ipak malo ozbiljnija. Uživao sam u ovih pet godina, stvorio prijateljstva za cijeli život i Mraclin je danas za mene sigurno nešto posebno – priznaje Zigi.

Kad je objavljeno da je završio karijeru, krenuli su “napadi” iz praktički svih naših klubova.

– Mislim da doslovno nema kluba iz Turopolja iz kojeg me nisu zvali. Nudili su i da manje treniram, da samo igram, ali ja tako ne mogu funkcionirati. Ako treniram, onda treniram. Ako igram, potpuno sam posvećen tome i nema štednje. Pa ja sam u zadnjoj sezoni u Mraclinu imao sto posto treninga! I zato sam svima zahvalio na ponudama, jer da sam želio i dalje igrati nogomet, igrao bih ga u Mraclinu. Čak i da se spustim rang ili dva niže, opet ne bih imao vikende, opet bih imao obavezu… A to ne želim. Zato neću igrati ni veteranski nogomet – govori Zigi.

Prvo odmor, pa nogometna budućnost

Međutim, teško je vjerovati da će se baš potpuno odmaknuti od nogometa.

– Iz Mraclina već imam ponudu da budem dio kluba u nekom obliku, ima tu i zanimljivih opcija, ali prvo se moram dobro odmoriti. Tek treba vidjeti kako ću se osjećati kad krenu pripreme bez mene, ali siguran sam da mi prvo treba odmor. A onda ćemo vidjeti… – zaključio je Zigi.

Otišao je, ali sve se čini da neće otići predaleko…