Dana se ovih, promjenljivog, hladnog i dosadnog početka siječnja, kavica ispija na velikogoričkom „čošku“, ma kaj starosjedioci o tome mislili. Sanjamo da prihaja vrijeme cvata, procvalo prvo cvijeće, „prhnuli fazani, propupalo voće, zamukale kravice“, a prijatelj i ja, kak taubeka dva, ostali smo rupe na palubi odsluženog salonskog pira, onog u rukavicama. Gospodskog. A sve što nam se približi već je vrlo „usitnjeno“ i stvara oblake leteće hrđe za naša pluća. Sanjamo. I tako već godinama, prijatelji. Jer, loša je sreća samo slučaj, mon ami.
A trošiti listove papira, napinjajući onaj nemir koji kipti „negdje nutra, iznutra“, stanovito mi se vrijeme činilo, a dobrim dijelom još uvijek čini, bespotrebno. Zadovoljiti će me tek forma, stilska figura, pokoji epitet, u zemlji razvaljenoj, u zemlji klaunova, starih dama i omiljene kombinacije koja i dan-danas govori o starom vinu i mladoj gazdarici. Napiti se, prijatelju, kaže prijatelj na kavici, a kaj nam drugo (pre)ostaje?
Valjda nisam blesav, na to će prijatelj pri zadnjem srku iste te jutarnje kavice, razvaline me oduvijek inspiriraju, pametni i knjiški ljudi izumrla su kategorija, gospode nema, već su tu, kak bi rekel vojni lik kojeg u Kiklopu oživljuje the legend Boris Dvornik – diplomacija, koješta, laži i maži, cilindraši, nabiguzice, balerine i glumice, otmjenost… Krleža, hebajga! Velikogorički i turopoljski nogomet, star više od sedamdesetih godina, ovih dana doživljava „bolje dane“, iako su šajtoflini prazni, a podupiratelji nevidljivi. Vjerujem da je istina jedna vrlo tanana i istančana stilizacija, na kojoj duh radi predano i brižno prije negoli je formulira. Ipak, stvarnost je razumno opažanje, a ono nam govori da kvaliteta velikogoričkog športa „hoda parketom“. Već po redu poželimo im – zdravlje i sreće!
Ovih dana iz svakodnevne jadikovke izranjaju oni, vječiti skrbnici, volonteri i hakleri, oni koji rade tako velike stvari za tako malo slave. Njih ne zapljuskuju vječiti „starosjedioci“ na portalima, kibici razvaljeni po ogradama lokalnih igrališta i oni koji sve znaju samo ih nitko ništa ne pita; njih ne citiraju u naručenim dalekovidnim pregledima i raspravama, oni jesu i zanavek ostaju tek slika jednog vremena; mali, neznatni, a ipak – nenadoknadivi. A to kaj će ih rijetki upitati za stav, ponuditi trenutak slave ili dašak vedrine, koješta, kajgot… Oni će i dalje po poznatoj Tinovoj „…ja nemam više proljeća i ljeta, jeseni nemam, niti zima; siroti mrtvac ja sam, koji u se ništa od svijeta ne može da prima…“.
Razbaštine se snovi početkom siječnja, ma kakav on bio; hladan, prhak, stoički jedva podnošljiv. Valja zagrebati u zbilju i istini pogledati u oči, onoj istini koja nam govori da šport štuca, da diše na aparate i da vječite priče o talentu, športskoj naciji i zgubidanima – više ne drže vodu! Vječiti fanatici uvijek će, s pravom i dobrom voljom, a temeljeno na vlastitim iskustvima i patnjama, pronaći lijepu riječ, opisati kakav vrli potez, dribling imena „slanje po šibice“, no i njima će „druga polovica kreveta“ kad tad objasniti i razjasniti da postoje i: trenuci zajedničkog druženja, sutoni i nocturna, te nepodnošljiva lakoća postojanja bez športa. Napiti se, prijatelju, napiti…
