Nebo je bilo intenzivno bijelo, prožeto ljubičastim flekama, kao da s druge strane gori neki točkasti izvor bijelim usijanjem. Dan se prefarbao u noć. Potpuna se tišina vratila na svoj tron. Okružjem je odjekivala razbuđena zvonjava suhih vodovodnih cijevi, izvana su se začuli pucnji, kratki ali glasni, izmamivši mnogo svojih sve tiših i mutnijih replika iz okolnih objekata, kao krik čaplje u nagloj ekspanziji iznad namreškane površine jezera… Sjeo sam na zvono. Trenutak ispunjen zadovoljstvom nadolazećeg, jedan od rijetkih koje bih teško mijenjao; nikada. Zvono je lagano zakašljalo. Izletjela je uobičajeno nemogućom bojom svojeg ja, krhka, nezaobilazna, životna. Poput cvijeća koje se uvijek vraća u napuštena gnijezda. Izgledala je kao i onda kad sam je upoznao. I kao još toliko puta. Pomislih, napisat ću svakako nešto o ovome, možda pismo, lijepo uobličenih rečenica. Duhovito ću informirati o stanju svog duha, i stavit ću datum, obavezno, i ime grada. I vlastoručni potpis, elegantno nemaran. Smiješili smo se na dnevnom svjetlu, prožeti zadovoljstvom nakon dobro zamišljenog posla. Ruka je našla utočište, osjećao sam da je istinita. Sagnuh se, zgrabih šaku iskrica i prinesem je njenim usnama. Bol u zubima prerasla je u nešto toplije, moja je koža počela pucati, iz mene je izlazio mrak, nije se čulo šuštanje.
Ja se urušavam – bezrazložno, bratski udružen s vremenom. Rušim se, trpko, svakodnevno, dorušavam i prerušavam – kušam svoju urušnost. Osipam se, ali to nije /zacijelo/, nije /moj/ život. Ne dosižu me poetike, udžbenici, književni obrasci, umijeća. Kako da umaknem od pogubnih simetrala; moj demon ne razumije jer tada u njemu rastu mirisi za koje, veoma uzbuđen, raspoznaje neki davni dah ljudskoga. A toliko sam sanjao o njemu, o tebi, da sam zamrzio svijet koji mi te uvijek pruža, pa uzima, u varljivoj igri živaca i trošne energije krvi.
Jer kako da ih okrstim – zidne novine moje banalnosti, obična hrano svakodnevne bahatosti – tako daleke i tako bliske nekom slavnom ludilu. Pa kućne potrepštine – postolari me dorađuju, krojači oblikuju moj bitak. Tako sam metafora što isprazno zveči pred sitim ljubavnicima, vozni red nalijepljen na uglovima svijeta u kojem više ničeg nema. U prsima me gnječi, moralke u taktu skakuću po mojim strpljivim leđima, žene se plaze po listovima mojih knjiga. Tko će mi još vjerovati da je sve istina što krčmim za sitne duhove, istina bez presedana?!
Vijest je odjeknula kao pad sa sedamnaestog kata, kao poljubac u kinu. Nije nam preostalo ništa drugo, nego da u poslovne knjige na stranu dugovanje upišemo: čemu sve to kad je uvijek loše, posebno ako nisi u štihu! Ostaje nam, ko i uvijek, vrijeme kojeg ionako uzaludno i glupo trošimo, potvrditi ispravnost teze o nepobjedivosti i počasni azil u tvome kasliću. Možda se i varam; možda će nas demantirati /tek/ kakav glasnik dobrih vijesti, kakav mornar na palubi zaboravljenog broda, na vjetrometini sa koje vas /uvijek/ šibaju ekonomski jadi, svakidašnje jadikovke i vječiti jadni pijanisti.
A kad će ljubav biti jedina koja postoji, ušlagirana i slijepa, uvijek se kakav adekvatan štimung može prirediti niskama riječi što dosta vrijede, pa kad zasjaju palaci antike terace, spikat će raja, i svi originalni i sve vječite krenut će u feštu za nas. Ne brini, već će jednom mahati sa početka ulice nekakvom neočekivanom i fantastičnom vijesti, kamen će posvuda cvasti, a čovjek u dnu ulice neće moći vjerovati. Oni su, naime, za svoje potrebe i svoju egzistenciju izgradili sasvim novi svijet. I on, jednako tako lažan i neizbježan. Njih, istina je, ništa duboko ne brine.
