Jutarnje kavice ispijaju se na „brzaka“ i iako je nogomet vječita tema sve je manje onih vječitih u klasi optimist. Prevrtljiva promjena klimatskih uvjeta dodatno je „razjarila“ turopoljska športska srca i nervoza se većinom razlila uzduž turopoljske ravnice. Netko je, naime, jedne subote navodno čestitao na 1:2, vox populi se razmilio pučkom etabliranom „s koljena na potkoljenicu“ i priča je krenula. Nepopravljiva poput hrapava glasa u omiljenoj pjesmi ili loše razlivenog mlijeka po jutarnjem cappucinu. I nema veze kako se to dogodilo i što je pjesnik želio reći ili dobiti. Bad luck, prijatelju.
Uzrečicu „petkom obično ne podnosim ljude“ športski, poglavito nogometni turopoljski puk, pretpostavio je ponedjeljku. Toga dana svi su krivi; šugavo vrijeme, dosadna punica, i žena i djeca, dakako suci, međašnji, tereni, kibici, zahebanti i sreća. U kombinaciji i svi navedeni, neovisno kojim redom, ništa se ne mijenja. A baš se mislilo da je „elf“ posložen, da nikakva zla kob, sudbina ili „kreč“ po slobodnom uvjerenju to ne smije niti može poremetiti, trener se oslonio na baš tu kombinaciju, tu shemu 4-1-4-1, čuo je negdje za nju, valja Liga prvaka, ili ona druga, do nje…Nije ovo kritika nekog ili nečeg, bez obzira kaj Vam se učinilo, nije ni šprdanje, ništa doli istine ili obične realnosti, koju rijetko volimo priznati. Jedinu utjehu vječiti će kibici pronaći u činjenici – kaj je danas već utorak!
22.prosinca 2000.godine napustio nas je veliki Branko Peštaj, doajen velikogoričkog športa. Branko Peštaj, ime i prezime koje se s najvećim mogućim poštovanjem rabilo u velikogoričkim športskim, ali i inim krugovima. Jedan je Peštaj, uvijek se govorilo. Učitelj i trener koji je generacije mladih učio radostima života kroz nogometnu igru. Čovjek koji je stvarao druženje i zajedništvo, ljudske sredine ispunjavao ljubavlju i plemenitim pogledima na život i šport. U životu nema predaje, nema posustajanja, srcem, voljom i borbom čovjek može sve, bilo je osnovno načelo Branka Peštaja. Lik i djelo doajena velikogoričkog športa kakvog nitko prije ni poslije Branea nije imao. Lik skromnog, samozatajnog i poštenog čovjeka, lik vedrog i dobrodušnog prijatelja, lik strogog, pravednog i dragog trenera, učitelja. Lik običnog i svakodnevnog čovjeka, čovjeka s velikim djelom i športskim opusom iza sebe. Velikim, najvećim!
Mnoge je igrače kroz nogometnu igru izveo na pravi životni put, u praksi ostvarujući misao „uvijek se može bolje, samo to treba željeti“, kroz onu njegovu vječnu i legendarnu – razmete vi mene!
Porazi su mu teško padali, a pobjedama se znao veseliti. S pjesmom koju je redovito vodio baš on, veliki Brane. Najljepše stranice povijesti Radnika pisane su uz njegove ime.
Na prigodnoj komemoraciji u plavom salonu njegovog Radnika okupilo se mnoštvo poklonika, prijatelja, suigrača, rodbine. Ivan Mišerić-Pevi, drugi velikan u plavoj povijesti kluba, naglasio je da je upravo gospodin Branko svojim igračkim i trenerskim djelom te cjelokupnim športskim opusom, najveći športaš i čovjek u dugoj povijesti Radnika. Istim se riječima od dugogodišnjeg prijatelja i suigrača oprostio Kazimir Plepelić. Nikada nisam upoznao većeg zaljubljenika, majstora i umjetnika nogometne igre, rekao je.
Ovih dana velikogorička će, ne samo športska, javnost na dar dobiti monografiju Nogometnog kluba Radnik, primata na športskim paralelama i meridijanima Turopolja. Velika je to nagrada za sve te godine, sva postignuća, pobjede, živote usmjerene ka jednom cilju. Radniku. Crvenom ili plavom, nama svejedno. Niska je to sjećanja na dane i ponosa i slave, na dane kada je biti športašem, nogometašem košarkašem ili rukometašem, nešto značilo u turopoljskoj ravni. I nije to samo priča o Belom, Kvaki, Čapi i Bojsu, u /pre/bogatu povijest velikogoričkog primata utkana su mnogo znana i zaboravljena imena. U četvrtak, dvadesetpetog dana prevrtljive veljača, valja biti u plavom salonu, gore na Radniku, na katu, pogledati pokoju suzu u oku istinskih legendi, pokloniti se autorima i zavapiti – ali riječi, riječi amo, jer utjehe nema…
Dakle, budimo mirni i tješimo se. Nismo od onih kojima trajno i bez kontrole zapljuskuju valovi gnjeva i vjetrovi srdžbe, koje se za to kuša umjetnim putem ili podvalom nadoknaditi. Ja se radije ograđujem s hermetičkim dvorcem inata, okružujem zadovoljstvom okusa „jedne kalorije“, ili se ispomažem s optimističkim doskočicama poput one da se čovjek drži „dok ima namjera“.
