Tradicija hodočašćenja Velikogoričana u Mariju Bistricu seže u 80. godine prošlog stoljeća, a nakon Domovinskog rata, kao zahvala što Velika Gorica nije prošla ratna stradavanja, goričkim vjernicima ovo je postalo zavjetno hodočašće.
Više od 2.500 hodočasnika svake godine, prve subote u rujnu, kreće pješice prema Mariji Bistrici. Na tom putu prva stanica je Ščitarjevo, mjesto pored Velike Gorice u kojem se održava poznati tradicionalni doručak. Ova priča o doručku počela je iz jedne jednostavne ljudske geste, iz jedne tople Šćitarjevske obitelji. Dragica i Stjepan Caganić iz Šćitarjeva začetnici su tradicije okrjepe hodočasnika, a kako je sve počelo, veselo i emotivno ispričali su nam supružnici.
„Početak priče je 80im godinama prošlog stoljeća. Moje kolegice često su hodočastile, a kako svaki put prolaze pored moje kuće, pitale su me da im ustupim svoju kuću za kratku okrijepu. Bilo odlazak na toalet ili zalogaj gableca. Tako sam ja pred kuću stavil stol, na stol jabuke, kruške, grožđe, kolače. Sve kaj sam našel to sam i ponudil. I tako iz godine u godinu. Zato sad već 25 godina otvaramo svoja vrata dvorišta kako bi se svi hodočasnici okrijepili, pozdravili, upoznali i puni snage nastavili dalje.“, rekao je Stjepan.
Hodočašće iz Velike Gorice u Mariju Bistricu dugačko je 42 kilometra. Polazak je u ranim jutarnjim satima, a vodi preko Rakarja, Kobilića, Šćitarjeva, Soblinca, Prepuštovca, Kašine i Laza. Hodočasnici obično stižu u Mariju Bistricu u popodnevnim satima, što znači gotovo 10 sati hoda. Zato je bitno napuniti baterije odmah na početku puta, a u tome im najviše pomaže tradicionalni doručak u Šćitarjevu.
Kako je iz godine u godinu na doručak pristizalo sve više hodočasnika, tako je rasla i potreba za većim količinama hrane. Namirnice i ostale potrepštine trebalo je stalno nadopunjavati kako bi za sve bilo dovoljno.
„Kupila sam kotel za kuhanje kave, pekla sam gibanicu. I moja kćer, i od brata žena, i susjeda, svi smo pekli gibanicu. A sve kaj smo radili, radili smo na svoj trošak. Muž i ja smo sami kupovali kavu, šećer, grickalice, napolitanke i sve sastojke za gibanicu. Susjede sam prosila da nam daju svoju rakiju i neku pijaču. A čak je znalo biti da ni bilo dosta kave. Puno ljudi je išlo, i po dve hiljade.“, uzbuđeno nam je ispričala nam Dragica.
Velik broj hodočasnika, i još veća ljubav ove obitelji prema ljudima i darivanju, digla je cijelu zajednicu na noge. U organizaciju Šćitarjevskog doručka pridružilo se cijelo Kulturno-umjetničko društvo Šćitarjevo, čija je osnivačica upravo naša Dragica!
Koliko je vremena obitelj Caganić uložila u ovu inicijativu? Koliko su žrtve podnijeli kako bi ugostili svoje Velikogoričane, pružili im podršku i izmamili svima osmijeh na lice?
„Kad sam osnovala KUD stavila sam u plan rada ovaj doručak. Uključila sam umirovljenike, Mjesni odbor Šćitarjevo, vatrogasce, lovce, ribiče. Sve sam ih okupila i s njima održala sastanak. U svemu tome puno mi je pomogel doktor Zagorec. On je tada bio predsjednik Mjesnog odbora Šćitarjevo. Veliko mu hvala.“, skromno je rekla Dragica.
Organizacija doručka Caganićima nije donosila nikakvu zaradu niti bilo kakvu materijalnu korist. Lakoća njihova govora, tople riječi i oči pune suza, upravo su ono što čine ovu priču posebnom. U razgovoru s njima možete primijetiti jednostavnu sreću i ispunjenje koje su u srce prihvaćali kroz sve ove godine. Takvo zalaganje teško je ne primijetiti. Stoga je, na inicijativu zajednice, obitelj Caganić zasluženo dobila i priznanje!
Listajući stranice Reportera starog 15 godina, Stjepan i Dragica nisu mogli suzdržati suze. Emocije koje su ih preplavile teško je opisati riječima, a sjećanja su ih vratila u 2011. godinu, kada su na svečanoj proslavi Dana Grada Velike Gorice izašli na pozornicu i s ponosom primili nagradu „Turopoljsko srce“.
„Evo ovo su naše slike sa doručka hodočasnika iz 2010. godine. Mene te slike tak vraćaju u prošlost. Podsjećaju kako smo se mučili, ali bez obzira na to, nije mi žal. Stjepan je tada sam bral kruške, jabuke, breskve. On je to sve nosil ljudima i djelil. Ja sam bila u kuhinji, imala sam posuda kolko hoćeš i za kaj god hoćeš. Baš smo se trudili.“, u suzama je ispričala Dragica.
Evo kako jedna gesta može stvoriti tradiciju koju je nemoguće zaboraviti. Neka priča o obitelji Caganić svima nama bude podsjetnik da smo, prije svega, pozvani biti ljudi. Nesebičnost, darežljivost, ljubaznost i ljubav. To su vrline koje jedan čovjek mora imati kako bi zasluženo mogao primiti titulu vrijednu spomena. Jednom riječju, čovječnost. To je osobina koja krasi ovu obitelj. Kako bi zaokružili cijelu priču važno je spomenuti samu srž ove inicijative, ovog doručka. To je zajednica. Čovjek je stvoren za život u zajednici, a upravo to su Stjepan i Dragica gradili kroz sve ove godine.
Priču o obitelji iz Šćitarjeva donosimo i kroz video snimljen u njihovu domu, mjestu koje za njih, ali i sve hodočasnike, ima posebno značenje.
